Hrvatice iz Amerike poslale su 100 kontejnera pomoći u domovinu – više od 10 milijuna američkih dolara!

Ovih ožujskih dana 2026. godine mogli smo gledati na HRT-u o radu i uspjesima udruge Mreža hrvatskih žena koja obilježava 10. obljetnicu utemeljenja. To me je ponukalo ovim putem svratiti pozornost javnosti na povijest ženskih udruga u hrvatskim naseobinama u Americi, posebice od kraja 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Ove crtice pišem ne […]

Prvo, u velikim (milijunskim) brojevima pristizali su Irci, posebice zbog „Velike gladi” 1840-ih godina, a rastao je i broj njemačkih katolika. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća stigao je veliki val „novih emigranata”, to jest onih iz srednje i južne Europe, među kojima je većina bila katolička, uključujući i Hrvate. Protestantska većina htjela je da katolička djeca pohađaju javne škole da bi ih se što prije ne samo amerikaniziralo nego i „prosvijetlilo”, odnosno otuđilo od katoličke vjere i njihovih etničkih korijena.

U gore spomenutim prilikama, katolici, pod vodstvom crkvene hijerarhije, koja je zadugo bila irskoga podrijetla, okreću se otvaranju župnih osnovnih (8 razreda) škola. Srednje i visoko katoličke školstvo utemeljile su i vodile (vode) različite redovničke zajednice i/ili (nad)biskupije, a župe su se brinule za djecu nižih razreda. Naravno, i škole su bile (i ostale) pod jurisdikcijom lokalnih (nad)biskupa. Glavni oslonac župnih škola bile su časne sestre koje su u njima bile ne samo učiteljice nego i ravnateljice.

Zauzvrat, savezne države usvojile su ustavni amandman po kojem je zabranjeno dodjeljivati ikakvu državnu pomoć župnim (i drugim katoličkim) školama. Dakle, roditelji čija su djeca pohađala župne škole financirali su (uz pomoć ostalih župljana) školu koju pohađaju njihova djeca i istodobno plaćali (i plaćaju) porez za financiranje lokalnih državnih škola. Spremno su podnosili (i podnose) takvu nepravdu da bi svojoj djeci osigurali kvalitetnu naobrazbu i očuvanje vjerskoga i etničkoga identiteta.

Hrvatski useljenici slijedili su uzore drugih katoličkih etničkih skupina u Americi, osnivali svoje župe, gradili crkve i, gdje je bilo moguće, otvarali škole u kojima se za dugo učio hrvatski jezik.

Suvremeni izvori iz godine 1930. svjedoče da je od tadašnjih 33 hrvatske katoličke župe u Americi, njih 17 imalo župne škole. Ovdje donosimo mjesta u kojima su škole tada postojale, godine utemeljene (za onu u Millvaleu, Pa, nisam uspio pronaći godinu, ali bilo je to početkom 1900-ih), broj učenika, broj časnih sestara-učiteljica i kojoj su redovničkoj zajednici pripadale.

Dakle, u gore navedenoj godini (1930.), u hrvatskim župnim školama bilo je 4932 učenika i 98 časnih sestara-učiteljica. Neke od navedenih škola (Milwaukee, St. Louis i Youngstown, na primjer) bile su zatvorene negdje nakon Drugoga svjetskoga rata, a u West Allisu, Wis. i Pittsburghu bile su u poratnim godinama otvorene.

Vrhunac katoličkih župnih škola u Americi bio je polovicom 1960-ih godina, kada ih je bilo više od 12 tisuća. Društvene, gospodarske, demografske, ideološke, crkvene i druge promjene pridonijele su opadanju broja katoličkih župnih (i srednjih) škola. Naravno, ovo se odrazilo i na hrvatske župne škole, pa je većina zatvorena ili spojena sa školom neke susjedne župe. Koliko znamo, još su otvorene samo dvije hrvatske župne škole u Americi, u župi Srca Isusova na jugu Chicaga i župi sv. Jeronima nedaleko od središta toga velegrada. Ovih dana čitamo da će i škola župe sv. Jeronima biti zatvorena na kraju ove 2025./2026. školske godine.

Čovjek u životu s dva usmjerenja

Dok sam pisao nedavni prilog o Anti Kadiću, sveučilišnom profesoru u Americi, bio sam naklon u istom tekstu ponešto reći i o Antinu rođaku Branku Kadiću. Ipak, odlučio sam ih razdvojiti. Obojica su dala, svaki na svoj način, velik obol u kulturnom radu među Hrvatima u iseljeništvu. Ne samo da su im životni putovi bili […]

Časne sestre u hrvatskim župnim školama

U hrvatskim župnim školama služile su sestre-učiteljice iz sljedećih redovničkih zajednica: Sestre Klanjateljice Krvi Kristove, Školske sestre franjevke Krista Kralja, uršulinke i (poslije) Kćeri Božje Ljubavi.

Prve hrvatske časne sestre koje su pristigle u Ameriku služiti tamošnje hrvatske iseljenike bile su Klanjateljice Krvi Kristove. Došle su 1906. godine iz njihove središnje kuće u Banjoj Luci, gdje su djelovale još od 1879. godine.

Prije njihova dolaska poznati župnik u Kansas Cityju, Martin Davorin Krmpotić, koji je otvorio (1902.) prvu hrvatsku župnu školu u Americi, molio je časne sestre u Zagrebu da dođu i budu učiteljice u njegovoj župnoj školi, ali njegovi pokušaji nisu donijeli ploda.

Približno u isto vrijeme, župnik hrvatske župe u Millvaleu, Pennsylvania (Slovenac, Mihael Tušek), zamolio je sestre Klanjateljice u Banjoj Luci da pošalju nekoliko sestara u Ameriku i otvaraju hrvatske katoličke škole. Ohrabrile su ih i američke sestre toga reda. Nakon potrebnih crkvenih i američkih odobrenja, u New York je iz Bosne stiglo 16 sestara Klanjateljica u kolovozu 1906. godine. Ali, župnik Tušek, koji ih je pozivao, nije više bio u Millvaleu. Život im se zakomplicirao i s američkim sestrama zbog nepoznavanja engleskoga jezika, pa su pridošle sestre bile na velikim mukama. Ipak, zahvaljujući hrabrosti i sposobnosti časne majke Marije Pauline Schneeberger (1863. – 1941.), sestre su uspjele postaviti čvrste temelje i osigurati budućnost svojoj zajednici u Americi.

Župnik Krmpotić doznao je za dolazak sestara Klanjateljica i jedva dočekao da ih može pozvati u svoju župnu školu. Tako je otpočela njihova misija i među Hrvatima u Americi i zadugo su bile učiteljice u više hrvatskih župnih škola.

Vlč. Davorin Krmpotić odigrao je važnu ulogu u dolasku u Ameriku Školskih sestara franjevki Krista Kralja. Naime, na njegov poziv, četiri sestre iz te družbe došle su u listopadu 1909. iz Maribora u Kansas City. Bile su to Bonaventura Kunst (1876. – 1949.), Klotilda Sternad, Aurelija Plankar i Pulherija Zovko. One su od tada vodile hrvatsku župnu školu u Kansas Cityju. Broj sestara se povećavao i sestre iz ove družbe postale su učiteljice u više hrvatskih i slovenskih škola u Americi. Među njima je bio lijep broj sestara iz hrvatskih američkih župa.

Sestre Družba svete Uršule ili uršulinke bile su učiteljice u dvije hrvatske župne škole (Omaha i Youngstown). Nisam uspio pronaći jesu li bile iz Hrvatske ili Amerikanke (možda i hrvatskoga podrijetla). Sestre uršulinke potječu još iz 16. stoljeća i bile su vrlo utjecajne u povijesti američkoga katoličkoga školstva, posebice za naobrazbu i odgoj djevojaka. Među ostalim, u New Orleansu su utemeljile (1729.) veoma poznatu Katoličku uršulinsku akademiju za žensku mladež.

Na poziv vlč. Bosiljka Bekavca (starijega) u hrvatsku župu u mjestu Rankin, Pennsylvania, stigle su iz Sarajeva u rujnu 1926. godine četiri sestre Kćeri Božje Ljubavi. Kako se broj sestara povećavao, tako su one širile svoju misiju djelovanja među hrvatskim iseljenicima. U početku su podučavale vjeronauk, vodile crkveno pjevanje, brinule se za nezbrinute, uređivale crkvu… a s vremenom su postale i učiteljice u nekoliko hrvatskih župnih škola, Farrell-Sharon, Pennsylvania; Milwaukee i West Allis, Wisconsin, na primjer.

Na sjevernoamerički kontinent pristigle su i sestre iz sljedećih zajednica: Školske sestre franjevke iz Bijeloga Polja, sestre sv. Vinka Paulskoga (milosrdnice), Služavke Maloga Isusa, dominikanke, franjevke Kćeri Milosrđa i franjevke od Bezgrešnog Začeća. (Ako koja družba sestara nije navedena, ispričavam se. Nije namjerno!)

Sestre koje su pridošle posljednjih desetljeća prošloga stoljeća uglavnom su podučavale vjeronauk, vodile crkveno pjevanje, pripremale mlade za svete sakramente, brinule se za uređivanje crkava i liturgijske potrebe, radile na humanitarnom i kulturnom polju… Svojom prisutnošću, molitvom i radom bile su i ostale važan čimbenik u životu hrvatskih iseljeničkih zajednica u Americi i svijetu.

Među Hrvatima u Americi ishlapjelo je „austrijanstvo”, autonomaštvo, socijalizam i jugoslavizam. Ostalo je domoljubno hrvatstvo!

Prve godine prošlog stoljeća u Hrvatskoj su bile krvave i dramatične, moglo bi se reći i sudbonosne, a Hrvatima u Americi bile su, u najmanju ruku, zbunjujuće. Napomenimo, kraj Khuenova terora došao je u lipnju 1903. Približno u isto vrijeme krenulo se s politikom „novoga kursa”, koja je dvije godine poslije toga izrodila dvije važne […]

Zaključno

Kao što nije dovoljno istražen rad i uloga hrvatskih ženskih (gospojinskih) društava u povijesti Hrvata u Americi (i drugdje), slično tomu, ostaje na mlađim povjesničarima sagledati i javnosti predstaviti važnost postojanja i djelovanje hrvatskih župnih škola u Americi i nesebičan rad časnih sestara, koje su desetljećima s ljubavlju podučavale i odgajale djecu hrvatskih doseljenika u više hrvatskih naseobina diljem Amerike.

dr. Ante Čuvalo

Među Hrvatima u Americi ishlapjelo je „austrijanstvo”, autonomaštvo, socijalizam i jugoslavizam. Ostalo je domoljubno hrvatstvo!

Prve godine prošlog stoljeća u Hrvatskoj su bile krvave i dramatične, moglo bi se reći i sudbonosne, a Hrvatima u Americi bile su, u najmanju ruku, zbunjujuće. Napomenimo, kraj Khuenova terora došao je u lipnju 1903. Približno u isto vrijeme krenulo se s politikom „novoga kursa”, koja je dvije godine poslije toga izrodila dvije važne […]

Ove crtice pišem ne samo radi trenutačnih vijesti o hrvatskim ženama u dijaspori, nego (još važnije) da bih ponukao neku od mlađih hrvatskih povjesničarki da se odvaži istražiti ovaj važan dio povijesti hrvatskog iseljeništva, koji je prečesto ne samo prešućen nego i zaboravljen. Naime, objavljene knjige o životu (tegobama, uspjesima i neuspjesima) Hrvata u svijetu uglavnom govore o društvima u kojima su prednjačili istaknuti muškarci svog vremena.

Ali, mi koji smo živjeli i radili u hrvatskim zajednicama u Americi i diljem svijeta dobro znamo da su žene, uz obiteljske odgovornosti i poslove izvan kuće, pridonijele neizmjerno mnogo za opće dobro u svim našim zajednicama. Rijetko se koja od žena „bavila politikom”, ali općenito govoreći, žene su bile glavni oslonac društvenog, kulturnog i humanitarnog rada u svim župama, udrugama, domovima, zborovima, hrvatskim školama, folklornim skupinama… No njihovi su doprinosi rijetko dobivali medijsku, a još manje znanstvenu pozornost. To je otpisivano kao „ženski poslovi”!

Ovdje ćemo barem natuknuti nekoliko točaka kao mogući putokaz za buduća dublja i šira istraživanja ovog važnog dijela povijesti hrvatske dijaspore.

Da podsjetim, koraci samoorganiziranja američkih Hrvata u udrugu koja je s vremenom postala Hrvatska bratska zajednica, najbrojnija hrvatska organizacija u Americi, sežu do 1894. godine. Samo dvije godine poslije u Chicagu je utemeljeno gospojinsko (žensko) potporno društvo Hrvatska vila. Bilo je to 7. veljače 1896. u domu mlade gospođe Ane Pintur (1873. – 1954.), rođ. Vučina u Jastrebarskom. Podaci (charter) države Illinois svjedoče da su zahtjev za registraciju društva Hrvatska vila podnijeli (i dobili) Ana Pintur, njezin suprug Antun i Tomo Lacković iz Chicaga, čija je supruga bila jedna od utemeljiteljica tog društva.

Mali broj tadašnjih mladih i hrabrih žena napravio je prvi korak, i s vremenom su ostvarile velike uspjehe. Društvo je postalo odsjek broj 30 u HBZ-u, a gospođa Pintur obnašala je razne dužnosti u njegovu vodstvu, bila delegatica na nekoliko konvencija HBZ-a, i pri kraju njezina ovozemaljskog života bila je imenovana začasnom članicom HBZ-a. Iz jednog izvora doznajemo da se na pogrebu jedne od članica Hrvatske vile u 1904. godini skupilo do 40 članica, što ukazuje na tadašnju snagu društva.

‘I hrvatsku budućnost mogu osigurati samo oni koji u nju budu vjerovali’

I akademska sloboda više puta zna biti zakinuta, u Hrvatskoj i u svijetu. Hrvatskim sveučilišnim profesorima to se događalo i danas događa ponajviše zbog domoljublja. Nekoć se zbog „nacionalističkih devijacija” išlo u zatvor, a danas se to radi na „kulturniji” način – uskraćuju se akademska promaknuća, ne dodjeljuje se novac za predložene projekte, marginalizira se […]

Nadalje, bilo je to 1897. kada je prva žena došla kao delegatica na konvenciju najveće hrvatske organizacije u Americi, 4. konvenciji Hrvatske zajednice (poslije Hrvatske bratske zajednice). To je bila Julija Bihelmajer iz gospojinskog društva Sv. Ana, odsjek br. 29 u Alleghenyju, Pennsylvania. Kada je ušla u konvencijsku dvoranu, svi su ostali delegati ustali, povikali: „Živjela!” i zapjevali: „Hrvatice ljubice, ljubile slobodu…”

Koliko sam mogao zapaziti, među ranim hrvatskim ženskim (gospojinskim) društvima u Americi bila su i sljedeća: Hrvatska vila u Chicagu; Sv. Ana u Pittsburghu (spominje se 1897., ali vjerojatno je ustrojeno barem godinu prije); Sveto Srce Marijino u St. Louisu, odsjek 157 HBZ-a, utemeljeno 1901; Marija Prečistog Začeća utemeljeno 1901. u Jolietu, Illinois; gospojinsko društvo Sv. Ana u St. Louisu; društvo Majka Božja u Pittsburghu, odsjek 98 HBZ-a; Zvijezda Danica u Lackawanni, odsjek br. 497 HBZ-a; Hrvatska Danica u Chicagu, odsjek broj 5 HZ-a Illinois; Majka Božja od Trsata u Chicagu; hrvatsko gospojinsko dobrotvorno društvo Katarina Zrinjski odsjek 13, HZ Illinois… Nadalje, treba imati na umu da su i sve hrvatske katoličke župe imale ženska potporna društva koja su uvijek bila stabilan oslonac župa i ustrajno pomagala sve župne djelatnosti.

Premda su žene bile važan dio svih društava u iseljeništvu, one su utemeljile svoja (ženska) društva, afirmirale svoju samostalnost i dale velik doprinos životu i radu hrvatskih naseobina. Žene su se udruživale da bi zajedničkim snagama pomogle jedna drugoj i svojim sunarodnjacima koji su se našli na bespućima iseljeničkog života. Nije bilo rodnog sela ili šire obitelji da bi priskočili jedni drugima u pomoć pa su udruživanja nadomještala prazninu tradicionalnog domovinskog, šireg obiteljskog i društvenog života. Također, ženska društva imala su velik udjel u čuvanju hrvatskog jezika, kulturne baštine i nacionalnog identiteta u tuđem svijetu. Ali njihov je rad imao odjeka i u domovini, posebice na karitativnom i domoljubnom polju. Spremno su pomagale ne samo svojim najbližima nego i domovini u svim njezinim potrebama.

Društvo Hrvatska žena

Važno je ovdje upozoriti na gotovo stogodišnje postojanje i ustrajno djelovanje društva Hrvatska žena u Americi. Ono je utemeljeno 1929. godine u Chicagu. Naime, izvorno društvo Hrvatska žena osnovano je u Zagrebu 1921. godine. Utemeljiteljice su bile poznate Hrvatice tog vremena: Marija Kumičić, Zora pl. Trnski, Ivka barunica Ožegović… Njihova imena svjedoče o ugledu i ozbiljnosti tog pothvata. Ubrzo nakon Zagreba ogranci društva Hrvatska žena osnovani su u više gradova diljem Hrvatske.

Nije slučajno da je društvo Hrvatska žena utemeljeno samo nekoliko godina nakon što su ključni hrvatski političari odveli svoj narod u jugoslavenske magle. Gore spomenute Hrvatice sagledale su težak položaj u kojem su se Hrvati našli i poduzele konkretne korake da bi pomogle svom narodu, posebice najpotrebitijima.

Jedna od utemeljiteljica Hrvatske žene u Osijeku, spisateljica Josipa Glembay, napisala je 1922. godine:

Liječnik siromašnih i apostol skromnih

Među Hrvatima u svijetu bilo je (i ima) vrlo uspješnih pojedinaca – od poljoprivrednika i vinara, inženjera i graditelja, umjetnika i književnika, ratnika i avanturista, do znanstvenika, među kojima je bilo i nobelovaca. Ali bilo je (i ima) i svetaca! Dobro su nam poznati svećenici sv. Leopold Mandić (umro u Italiji) i u Indiji nekadašnji […]

Za dom svoj živi, pati i radi
Sloga Hrvata nam je spas
Doći će i vama sretni dani
Zapjevajmo u sav glas
„Ljubit slobodu, a mrzit zlo
Hrvatske žene geslo je to”.

Te misli doprle su i u daleku Ameriku i društvo Hrvatska žena utemeljeno je u Chicagu 27. siječnja 1929. godine. Dogodilo to se samo 21 dan nakon uvođenja srbijanske diktature u Hrvatskoj, odnosno u tadašnjoj jugo-državi. Pothvati žena u Zagrebu 1921. i onih u Chicagu 1929. bili su domoljubni i čovjekoljubni refleksi Hrvatica koje su bile spremne raditi i žrtvovati se za dobrobit svog naroda, u domovini i iseljeništvu.

Društvo Hrvatska žena u Americi nekoć je imalo ogranke u Pittsburghu, Clevelandu, Youngstownu, Detroitu… ukupno 26 „grana”. Društvo je bilo (i ostalo) neovisno, nije pripadalo (i ne pripada) nekoj krovnoj organizaciji, stranci ili ideologiji. Svrha mu je bila (i ostala) humanitarno i kulturno djelovanje prožeto hrvatskim domoljubljem. To svjedoče djelatnosti Hrvatske žene u Americi, posebice u Chicagu, tijekom obrambeno-osloboditeljskog rata, kada su žene svojim humanitarnim radom iskazale neizmjernu ljubav za najpotrebitije u domovini.

Osim slanja pisama i posjeta utjecajnim ljudima i ustanovama u Americi, Hrvatska žena neumorno je prikupljala novac i odaslala više od 100 kontejnera pomoći u domovinu – više od 10 milijuna američkih dolara vrijednosti. K tomu, Hrvatska žena iz Chicaga pomogla je, moralno i materijalno, ponovnom utemeljenju (1990.) društva Hrvatska žena u Zagrebu.

Također, društvo Hrvatska žena izdavalo je u Chicagu krajem 1970-ih i tijekom 1980-ih godina časopis Hrvatica i time jačalo kulturno djelovanje svojih članica i prijatelja te poticalo na rad za opće dobro.

Njegove propovijedi bile su uvijek prepletene hrvatskom narodnom mišlju, narodnom problematikom i nukanjem na rad

U ranim večernjim satima u subotu 7. rujna 1991. preminuo je u Gospodinu ispustivši svoju plemenitu dušu, navršivši tek 52 godine, 4 mjeseca i 16 dana, fra Mladen Čuvalo. Umro je u Chicagu, gdje je pri koncu svog života živio, zatvorivši svoje umorne oči od neizlječive bolesti raka. Pokušao je tražiti liječničku pomoć, ali prave […]

Zaključno

Rad današnje Mreže hrvatskih žena moderniji je nego onih iz ranijih vremena, ima nove načine komuniciranja, djeluje brže i globalnije… Uostalom, Hrvatska je konačno samostalna država koja ih povezuje i s kojom surađuju. Ali udruživanje i rad Hrvatica sve tamo od kraja 19. stoljeća do onih iz 1990-ih godina i danas imaju zajedničke trajne vrijednosti. To su ljubav za obitelj, humanitarni i kulturni rad, očuvanje nacionalnog i vjerskog identiteta i, u isto vrijeme, afirmacija i ravnopravnost žena na svim društvenim razinama i poljima rada. Može se biti moderna žena i ostati vjernom svojim korijenima, pridonoseći boljoj budućnosti svog roda i naroda!

dr. Ante Čuvalo

Njegove propovijedi bile su uvijek prepletene hrvatskom narodnom mišlju, narodnom problematikom i nukanjem na rad

U ranim večernjim satima u subotu 7. rujna 1991. preminuo je u Gospodinu ispustivši svoju plemenitu dušu, navršivši tek 52 godine, 4 mjeseca i 16 dana, fra Mladen Čuvalo. Umro je u Chicagu, gdje je pri koncu svog života živio, zatvorivši svoje umorne oči od neizlječive bolesti raka. Pokušao je tražiti liječničku pomoć, ali prave […]

Bilo je to dramatično doba i u susjedstvu. U Bosni i Hercegovini godine 1903. smrt je okončala vladavinu Benjamina Kallaya, koji je pokušao nametnuti unitarizam i ideologiju „bosanske narodnosti”. Iste su godine (1903.) urotnici velikosrbi u Beogradu na divljački način pogubili kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu, na prijestolje doveli dinastiju Karađorđevića i zacrtali doskorašnje srbijanske osvajačke pohode. Tu su bili i počeci Crne ruke (Ujedinjenje ili smrt), vojne tajne organizacije koja je organizirala „četnike” za terorističke pothvate u susjedstvu. Velikosrpski je cilj bio (i ostao) ujedinjenje „srpskih zemalja”.

Američki Hrvati toga vremena pomno su pratili domovinska događanja i pomagali na sve moguće načine svojemu narodu, ali su bili istodobno politički poprilično zatečeni. Pitanje je bilo: kojim putom u budućnost? Koju domovinsku politiku slijediti?

Kod nekih, hrvatsko-srpska suradnja u domovini bila je bezazleno pozdravljena. Drugi, premda nisu bili protiv „novoga kursa”, bili su oprezni. Treći su ostali nepokolebljivi i zagovarali ne samo očuvanje hrvatske državnosti nego i njezinu potpunu samostalnost. Četvrti, posebice neki koji su nekoć bili u austro-ugarskoj vojsci, ostali su vjerni caru Franji. Peti su bili sljedbenici socijalizma, radničkoga internacionalizma i jugoslavenstva, ali su ipak gotovo uvijek čuvali kakvo-takvo hrvatstvo u svojem identitetu.

Na primjer, tadašnje hrvatsko glasilo Naša sloga u San Franciscu zagovaralo je zajedničku hrvatsko-srpsku školu za doseljeničku djecu. Navodno, bio bi manji trošak za jedne i druge. Za takav projekt opravdanje im je davala koalicija u domovini. No drugi su ih ovako opominjali: „Mi se još uviek nalazimo u prilikama medjusobne nesigurnosti. Imade medju nama na jednoj i drugoj strani još uvijek ljudi, koji sa strahom gledaju, ako im brat ulazi u kuću, da mu ju i ne preotme, a zoveš li ga u nju, boji se, da se u njoj ne izgubi.” (Hrvatska Zastava, 4. svibnja 1905.)

Na takav oprez upozoravalo ih je i pisanje srbijanskih glasila u Americi. Na primjer, dok se u domovini krojila hrvatsko-srpska koalicija i pisalo o zbližavanju s „braćom Srbima”, glasilo Srbin u Pittsburghu među srbijanske zemlje ubrajalo je Dalmaciju i Bosnu i Hercegovinu. Naime, u to vrijeme vlasnikom i urednikom Srbina postao je Rade A. Porubović, od kojega su američki Hrvati očekivali normalnije i prijateljskije pisanje od prijašnjega uredništva. Ali kako tjednik Hrvatska zastava 18. svibnja 1905. piše, on je u svojem prvom uvodniku „pozdravio ostale srpske novine s obećanjem, da želi razvijati s njima složan rad za napredak Srpstva. Ipak moramo na žalost konstatirati, da Srbin ni sada pod novim vlasničtvom ne pokazuje volje stati na ono sviestnije šire narodno gledište sa kojega bi se obazirati imao na ostalo Slavenstvo, a tu na prvom mjestu na čistu narodnu si braću Hrvate. O njima novi urednik ni rieči ne spominje, naprotiv kao i do sada trpa pod rubriku ‘Srpstvo’ našu Dalmaciju te priepornu Bosnu i Hercegovinu.”

Preminuo je Ilija Letica, čovjek koji je proizvodio 70 posto sve plastične ambalaže u Americi

Hrvatska naseobina u Detroitu i okolici nekoć je bila brojčano velika i djelatna. Tamo su Hrvati pristizali već krajem 19. stoljeća, a kada je Ford otpočeo (1913.) masovnu proizvodnju automobila rabeći „tekuću vrpcu”, brojni hrvatski doseljenici pohrlili su zbog posla u Detroit i relativno brzo se organizirali. Još 1907. utvrdili su ogranak hrvatskoga potpornoga društva […]

Komentator, po uobičajenom hrvatskom načinu, umjesto osude, na kraju ponizno uredniku Srbina kaže: „Bilo bez zamiere!” Ti hrvatsko-američki simpatizeri „novoga kursa” bili su za suradnju sa Srbima, ponajprije sa Srbima u Hrvatskoj, ali da to bude „bratski” i „pošteno”! Tada, kao i poslije, ponizno su opominjali „braću”: nemojte pretjeravati, hajdemo pošteno! Ali bilo je i ostalo uzalud „ćoravu namigivati”!

Srećom, među sljedbenicima ove jake struje bio je i velik broj domoljuba i sposobnih kulturnih radnika. Oni su otpočeli mnogo prije „novoga kursa” i zatim nastavili organizirati narodne zajednice, dramska društva, župe, zborove, čitaonice, Sokolski savez i druge organizacije koje su čuvale identitet, kulturnu baštinu i jezik Hrvata u Americi. Gajili su i čuvali svoje, a njihovo pro-(jugo)slavenstvo je ipak bilo prolazno.

Treća snaga među američkim Hrvatima bili su i ostali oni koji nisu skretali s hrvatskoga povijesnoga hoda. Vjerovali su da hrvatski narod ima pravo na svoju slobodu i državnu samobitnost. Te su se snage uglavnom okupljale oko hrvatskih rimo- i grkokatoličkih župa, oko uglednijih svećenika i javnih radnika.

Nadalje, među američkim Hrvatima u početku 20. stoljeća bio je jedan broj i tzv. austriaka. Imali su i svoje organizacije. Uglavnom su dolazili iz Dalmacije jer je taj dio Hrvatske (1815. – 1918.) bio pod izravnom upravom Beča, a ne pod jurisdikcijom Hrvatskoga sabora i bana. Među njima je bilo i mnogo bivših carskih vojnika pa su ostali vjerni caru Franji! Bili su ponosni na Beč, a ne na Zagreb. S „austriacima” je bilo podosta prepucavanja i muke dok nisu polako postali potpuno svjesni svojega hrvatstva.

Kad je buknuo Prvi svjetski rat, posebice kad je Amerika ušla u rat, ostaci „austriaka” i hrvatski domoljubi bili su označeni kao (potencijalni) državni neprijatelji. U prvom redu bili su to oni koji su se protivili srljanju u zagrljaj Beogradu. To je bilo dovoljno da Amerikanci posumnjaju u njihovu lojalnost i mnoge Hrvate (i druge tzv. enemy aliens) zadrže pod nadzorom i represijom, a neki su završili i u logorima. Raspad Austro-Ugarske Monarhije bio je kraj i naših posljednjih „austriaka”.

‘U njoj sam rođen od hrvatskih roditelja, ona me podigla, i njoj sve dugujem’

Hrvati su obogatili moderni svijet solidnim brojem glazbenika koji su bili visoko cijenjeni i izvan granica Hrvatske, od slavnih opernih pjevačica, violinista, klavirista, gitarista i dirigenata, do pjevača zabavne glazbe. O nekima od njih već sam pisao, a ovdje ću predstaviti čovjeka za kojega se rijetko, ako ikada, čuje. Nisam siguran da se violinist Zlatko […]

Tadašnja posebna sekta među Hrvatima u Americi bili su socijalisti. Sa Slovencima i Srbima tvorili su Jugoslavensku socijalističku federaciju. Od te tri skupine, Hrvati su bili s najvećom internacionalističkom usmjerenošću i najtvrđi revolucionari. Dok su drugi, na primjer, dali podršku američkom ulasku u Prvi svjetski rat, naši socijalisti, odnosno komunisti, ostali su anti-ratnici i šutjeli do kraja rata. Njima su Amerika i kapitalizam bili krivi za sve nedaće i zla u svijetu. Bili su vrlo uporni i naporni, unosili su puno nemira u hrvatske zajednice diljem Amerike, posebice u većim gradovima.

Tada i poslije, našim tzv. socijalistima ta je „bolest” ostala trajna! Oni su ponosni internacionalisti! Uvijek vrište protiv Amerike i Zapada, a spremno imitiraju radikalne ideje sa Zapada i fanatično ih slijede, ne misleći na potrebe svojega naroda i države! Istina, u ime „viših” ideala i socijalne jednakosti, oni danas sebi i svojima osiguravaju „svjetliju budućnost” na račun države koju nisu ni htjeli!

Gledajući s današnje vremenske točke, među Hrvatima u Americi ishlapjelo je „austrijanstvo”, autonomaštvo, socijalizam i jugoslavizam…, ostalo je domoljubno hrvatstvo. Ali u slobodnoj državi Hrvatskoj sve jače se osjećaju neo-jugoslavizam, šuplji socijalizam i sa Zapada uvezene nove destruktivne ideologije, kojima se domaći aktivisti služe i na njima bez stida pokušavaju izvući korist.

Nažalost, odnedavno se u Americi zapaža klica neo-jugoslavizma na „znanstvenoj razini”. Naime, u tamošnjim slavističkim krugovima rodila se, s crvenom zvijezdom na čelu, udruga The New Yugoslav Studies Association. Kako može biti nova kad stara nije ni postojala! Tu je i ime osobe iz okrilja HAZU-a. Je li to klica bolesti za ponovno raslojavanje Hrvata u Americi? O tome bi trebalo voditi računa i u Zagrebu, ne samo u Americi.

Zanimljiva kletva iz 1905.

Dr. Ante Tresić-Pavičić, hrvatski političar i književnik, posjetio je 1905. Hrvate u Americi. Na skupu u San Franciscu, na kojem je Tresić govorio, pojavila se i skupinica „austriaka” koja je nazočne provocirala.

O tom događaju jedan izvjestitelj, među ostalim, donosi i „srčano” sročenu kletvu:

Među Hrvatima u Americi ishlapjelo je „austrijanstvo”, autonomaštvo, socijalizam i jugoslavizam. Ostalo je domoljubno hrvatstvo!

Prve godine prošlog stoljeća u Hrvatskoj su bile krvave i dramatične, moglo bi se reći i sudbonosne, a Hrvatima u Americi bile su, u najmanju ruku, zbunjujuće. Napomenimo, kraj Khuenova terora došao je u lipnju 1903. Približno u isto vrijeme krenulo se s politikom „novoga kursa”, koja je dvije godine poslije toga izrodila dvije važne […]

„Ti kukavni stvorovi, sramote 20. vijeka, za koje se ne može pravo odrediti pripadaju li kolu ludjaka ili bezumne marve, ti stvorovi čija je prošlost crna ko crna lopiža, ti stvorovi bez odgoja i karaktera, ti izdajnici svog roda, u životinjskoj svojoj bjesnoći, uzurlikaše se pred častnim našim zastupnikom i proslavljenim pjesnikom, rigajući spomenute povike. I ti hulitelji naše svetinje, našeg Hrvatstva, rodjeni kao i mi, na divnim žalima divnog našeg Jadrana, i oni su nekad tepali, učeći se govoriti sladke hrvatske riječi. I hrvatskom riječju zbore kroz cio svoj život i tom istom hrvatskom blagom riječju pogrdjuju predrago nam Hrvatstvo! Oj nesretni stvorovi, oj izmeti ljudstva, sakrijte se pred licima poštenih ljudi, bježi gamadi od onih koje u oči pogledati nesmiješ! Vi kukavice, vi odrodi, vi budale, stid vas bilo, ako za stid znate; sramite se svog gnjusnog zločina, koga na svom narodu počiniste! Vaša imena, koja bolje da neobstoje, zabilježiti će se u knjige crnih izdajica, pa kad ih narod bude čitao iz dna duše proklinjat će one koji su ta nečastna imena nosili, proklinjat će vas i uspomenu vašu, i proklinjani ćete biti i u hladnim grobovima, gdje nećete mira naći, jer i tamo, preko groba pratit će vas proklestvo hrvatskog roda, na kom počiniste izdajstvo. I neka, nek proklestvo prati crne izdajice. Prokleti bili za sve vjekove izdajice, zatrla vam se obečašćena imena!” (Chicago, Hrvatska zastava, 4. svibnja 1905.)

Tko ima uši, neka i danas čuje!

dr. Ante Čuvalo

Nakon povijesne odluke Ivana Pavla II. misija je odmah mijenjala naziv, a u dvorištu crkve pokopan je i jedan poznati Amerikanac

Zajednica Hrvata u Chicagu itekako živi i danas, što potvrđuju tri hrvatske crkve koje trenutačno djeluju u tom gradu. Podsjetimo, Chicago kao jedan od najpoznatijih američkih gradova mjesto je odakle potječe i novi papa Lav XIV., a kojem u sklopu serijala o hrvatskim župama u Sjevernoj Americi posvećujemo posebnu pozornost. Naime, stoljetne župe sv. Jeronima […]

Osim Hrvata, to su područje posljednjih 150-ak godina nastanjivali migranti iz Litve, Poljske, Italije, a kasnije i Južne Amerike. Kako i ostali doseljenici, novi papa Lav XIV. dijete je iz obitelji francuskog, talijanskog pa i dominikanskog podrijetla, a cijela zajednica djelovala je skladno posljednjih desetljeća na tom području, te baš kao i Župa sv. Jeronima brojne vjerske zajednice tamo skladno žive i danas.

Župa sv. Jeronima u Chicagu osnovana je 1912. godine, kada je postala važno vjersko središte za hrvatske doseljenike u tom američkom gradu. Osnivanje župe bilo je odgovor na sve veći broj hrvatskih katolika koji su se naselili u Chicagu početkom 20. stoljeća. Iako su prvi hrvatski vjernici u Chicago došli i prije, osnivanje župe s oko 5000 Hrvata omogućilo je okupljanje i očuvanje duhovne i kulturne baštine.

U samim počecima, župa je bila smještena u privremenim prostorima, no ubrzo je izgrađena crkva koja je postala središnja točka zajednice. U početku, župna zajednica bila je mala, ali je brzo rasla s dolaskom novih doseljenika. Obitelj i zajedništvo bili su temelj svakodnevnog života župe, koja je s vremenom postala ne samo vjersko središte nego i mjesto susreta za brojne druge aktivnosti.

Župa franjevačkog reda na početku je djelovala i služila mise u češkoj crkvi, a već koncem iste godine kupljena je protestantska crkva. No, kako je zajednica vjernika rasla vrlo brzo, tako je već 1922. bila kupljena nova crkva, ovoga puta od švedskih luterana.

Kako je hrvatska zajednica vjernika u Vancouveru izrasla na plećima ribara i župe Prečistoga Srca Marijina

Dosad smo, u sklopu serijala o hrvatskim župama u Sjevernoj Americi, govoreći o Kanadi uglavnom spominjali istočnu obalu u kojoj uistinu i djeluje najveći broj hrvatskih župa. No, ne i sve. Naime, od oko 130 tisuća Hrvata u Kanadi, njih oko 15 tisuća nalazi se u Vancouveru, milijunskom kanadskom gradu na zapadnoj obali Sjeverne Amerike. […]

Osim crkve, župa je započela organizaciju društvenih i kulturnih aktivnosti. To je bilo vrijeme kada su se Hrvati u Chicagu osjećali povezani s domovinom, a zajedničke aktivnosti poput svadbenih proslava, molitvenih susreta i kulturnih manifestacija činile su svakodnevni život župljana živim i ispunjenim.

S obzirom na povećanje broja vjernika, župa je ubrzo proširila svoju djelatnost. Jedan od prvih koraka bio je otvaranje hrvatske škole, koja je igrala ključnu ulogu u očuvanju jezika, tradicije i identiteta među mladim naraštajima, a ova župa do 1928. godine imala je čak i svoj dječji vrtić, svakako preteču čak i za današnje vrijeme. Nadalje, zajednica se razvijala pa je tako 1937. bila prodana stara župna dvorana te je kupljena nova.

Međutim, u zapisima stoji kako su se najveće promjene u ovoj župi dogodile u vrijeme župništva fra Ferdinanda Skoke koji je župu vodio od predratnog razdoblja pa sve do 1955. Naime, on je ovu župu otvorio Amerikancima i Talijanima pa je tako ona dobila znatan broj novih vjernika. Uz to, župa je u to vrijeme dobila novo preuređeno ruho, a uz to su bili otplaćeni i svi dugovi koji su postojali još od osnutka.

Zanimljivo je spomenuti i veliki pomak koji je župa doživjela kada je Hrvatska škola „Kardinal Stepinac” krajem 70-ih godina dobila status model-škole, a hrvatski jezik bio je prvi put priznat u gimnazijama kao izborni predmet.

Velika obnova crkve je uslijedila je početkom novog stoljeća, kada je bila postavljena nova kamena fasada te je unutrašnjost bila preuređena u potpunosti. No, 2011. bilo je posebno emotivno razdoblje za ove župljane – u to vrijeme slavilo se stoljeće ove crkve na tlu Chicaga. Osim priredbi i misa, u čast 100 godina župe bila su provedena dva zahvalna hodočašća, a snimljen je i dokumentarni film „They Never Walked Alone“ te je bila objavljena župna monografija. Velika Gospa blagdan je koji župa organizira već 118 godina.

Ova župa kontinuirano ulaže i danas u svoje prostore, pa je tako posljednja obnova bila provedena u posljednje dvije godine. Župa je tako dobila novu kuhinju, župni centar sa sportskom dvoranom, a ove godine župa je najavila i postavljanje dizala. I sve to isključivo uz donacija župljana.

Danas župu predvodi fra Antonio Musa, koji uz vikara fra Antu Begića svakoga dana u tjednu predvodi jutarnje mise za župljane. Ono za što se župa, nakon svih uskrsnih aktivnosti posljednjih mjeseci, intenzivno priprema je tzv. „Mladifest fundraiser“, okupljanje i prodaja palačinki kako bi se sakupio novac za mlade i njihov put u New York.

Da se Hrvati Chicaga posebno raduju što je novi papa upravo iz grada kojeg i oni zovu svojim domom, pokazuju i objave na društvenim mrežama župe. Naime, uspjeli su nedavno pronaći snimku utakmice bejzbola iz 2005. i pohvaliti se kako je papa Lav XIV. baš kao i oni fan Red Soxa.

Hrvatska župa grada novog pape Lava XIV.: Postoji već više od 110 godina i osnovali su je Hrvati čeličana

Dok se u Chicagu još uvijek s posebnim ponosom govori o novom papi Lavu XIV., koji dolazi upravo iz tog američkog grada, zanimljivo je podsjetiti se i na bogatu povijest druge, od njih ukupno tri u tom gradu, hrvatske župe u ovom gradu – župe Srca Isusova. Smještena u južnom dijelu Chicaga, dijelu poznatom po […]

„Ne samo da je fan, već je tada i parkirao na parkiralištu župe sv. Jeronima. To je naša priča i držimo je se“, našalili su se iz župe nedavno.

urednik projekta: Ivan Ril

Hrvatska župa grada novog pape Lava XIV.: Postoji već više od 110 godina i osnovali su je Hrvati čeličana

Dok se u Chicagu još uvijek s posebnim ponosom govori o novom papi Lavu XIV., koji dolazi upravo iz tog američkog grada, zanimljivo je podsjetiti se i na bogatu povijest druge, od njih ukupno tri u tom gradu, hrvatske župe u ovom gradu – župe Srca Isusova. Smještena u južnom dijelu Chicaga, dijelu poznatom po […]

Naime, stoljetne župe sv. Jeronima te Srca Isusova ne djeluju same, već uz njih ponosno i danas stoji Hrvatska misija bl. Alojzija Stepinca. Izvorno je nosila naziv Misije Anđela čuvara, a osnovana je kao posljednja od ovih tri – 1972. Nju su, znakovito, osnovali dominikanci na sjeveru Chicaga koji su željeli i da njihov red živi u tom višemilijunskom gradu.

Početkom 1970-ih godina, tri hrvatska dominikanca – fra Hijacint Eterović, fra Nikola Dugandžić i fra Ivo Plenković – stigla su na sjeverni dio Chicaga s jasnim ciljem: osnovati novu misiju za sve brojniju hrvatsku zajednicu koja se u tom dijelu grada okupljala. U studenom 1972. godine hrvatski dominikanci osnovali su prvu hrvatsku katoličku misiju na sjeveru Chicaga. Otvorili su Dominikansku kuću na adresi 1628 W. Morse Avenue i osnovali dva društva, uključujući i ogranak Hrvatske katoličke zajednice.

U isto su vrijeme dominikanci započeli proces dobivanja dozvole za redovito slavljenje mise na hrvatskom jeziku u župi sv. Jeronima. Crkva sv. Jeronima bila je jedna od najvećih župa u tom dijelu Chicaga, te je predstavljala logičan izbor za služenje dušobrižništva među Hrvatima sjevernog dijela grada.

U rujnu 1973. nadbiskup Chicaga, kardinal John Cody, dao je dopuštenje hrvatskim dominikancima da slave mise na hrvatskom jeziku u župi sv. Jeronima. Prva misa okupila je osamdesetak vjernika u podrumskom prostoru te crkve te je označila skroman, ali značajan početak.

Godine 1974. osnovan je prvi župni savjet. Već 1975. godine zajednica seli u crkvu sv. Henrika na križanju ulica Devon i Ridge, gdje se i danas nalazi. Crkva sv. Henrika izvorno je izgrađena 1863. za potrebe doseljenika iz Luksemburga, a današnje zdanje posvećeno je 1905. godine. U blizini crkve nalazilo se sirotište Angel Guardian, što je 1977. godine nadahnulo prvotno ime misije: Hrvatska katolička misija Anđela čuvara.

Godine 1980. fra Hijacint Eterović odlazi u mirovinu, a fra Nikola Dugandžić postaje župni vikar. Kada je 29. lipnja 1981. fra Ivo Plenković otišao u domovinu, fra Nikola preuzima službu župnika, nastavljajući voditi zajednicu kroz izazove i prilike toga razdoblja.

Kako je hrvatska zajednica vjernika u Vancouveru izrasla na plećima ribara i župe Prečistoga Srca Marijina

Dosad smo, u sklopu serijala o hrvatskim župama u Sjevernoj Americi, govoreći o Kanadi uglavnom spominjali istočnu obalu u kojoj uistinu i djeluje najveći broj hrvatskih župa. No, ne i sve. Naime, od oko 130 tisuća Hrvata u Kanadi, njih oko 15 tisuća nalazi se u Vancouveru, milijunskom kanadskom gradu na zapadnoj obali Sjeverne Amerike. […]

Godine 1998., papa Ivan Pavao II. proglasio je hrvatskog kardinala Alojzija Stepinca blaženim, a nedugo zatim i misija u Chicagu preuzima njegovo ime – Hrvatska katolička misija bl. Alojzija Stepinca. Posebnu misu u toj prigodi predvodio je nadbiskup Chicaga, kardinal Francis George.

Upravljanje misijom 2006. godine preuzela je Hrvatska franjevačka kustodija Svete Obitelji za Sjevernu Ameriku. Prvi franjevački župnik bio je fra Ivica Majstorović, kojega je 2013. naslijedio fra Paul Maslach. Od 2016. godine donedavno je župu vodio fra Dražan Boras, koji je u Chicago stigao iz New Yorka. Danas je voditelj fra Gabrijel Škibola.

Znakovita je i zgrada crkve u kojoj djeluje ova župa, a koja se smatra jednom od najvećih kulturnih baština sjevernog Chicaga. Naime, ova crkva izvorno je nosila naziv sv. Henrika, a datira čak iz konca 19. stoljeća. Zbog svog crvenog mramora, velikih vitraja te upečatljivih stupova itekako je impozantnog izgleda, a u dvorištu crkve nalazi se i grob Roberta Rueckheima, unuka izumitelja poznatih slatkiša Cracker Jack koji se i sam nalazi na omotu pakiranja tog proizvoda.

Hrvati u sklopu župe u Torontu imaju prekrasan park s bazenom i prostorom za druženja, a sve zasluge pripisuju ovom vrijednom župniku

Vrlo malo danas znamo o hrvatskoj župi smještenoj u Torontu, župi Naše Gospe Kraljice Hrvata, koja na tim prostorima djeluje već više od 70 godina. Zato više nego bilo što vrijedi ispričati priču i o ovoj župi koja je proživjela vrlo teške trenutke, a danas je podrška svojim vjernicima u dalekoj Kanadi. Nažalost, jako se […]

Iako je ova župa najmlađa od tri spomenute u Chicagu, njezin duh užurbano živi. Svakoga dana župljani mogu na hrvatskom jeziku poslušati misno slavlje, dok najmlađi mogu učiti o hrvatskoj kulturi u istoimenoj školi.

urednik projekta: Ivan Ril

Hrvati u sklopu župe u Torontu imaju prekrasan park s bazenom i prostorom za druženja, a sve zasluge pripisuju ovom vrijednom župniku

Vrlo malo danas znamo o hrvatskoj župi smještenoj u Torontu, župi Naše Gospe Kraljice Hrvata, koja na tim prostorima djeluje već više od 70 godina. Zato više nego bilo što vrijedi ispričati priču i o ovoj župi koja je proživjela vrlo teške trenutke, a danas je podrška svojim vjernicima u dalekoj Kanadi. Nažalost, jako se […]

Naime, krajem 19. stoljeća Hrvati su počeli dolaziti u South Chicago, ponajviše zbog posla u tada razvijenim čeličanama. U početku su zajedno sa Slovencima izgradili crkvu sv. Jurja na križanju 96. ulice i Ewing avenije, no zbog međusobnih razlika, Hrvati su u studenom 1912. odlučili osnovati vlastitu župu. Tako je 1913. godine službeno osnovana župa Srca Isusova, na prijedlog vlč. Ivana A. Stipanovića.

Te iste godine kupljeno je zemljište između Exchange i Escanaba avenije, a 31. kolovoza 1913. položen je kamen temeljac za zgradu koja je služila kao crkva, škola i župna dvorana. Prva misa u novoj crkvi slavila se u ponoć na Božić te godine – trenutak koji je obilježio početak jednog trajnog hrvatskog duhovnog uporišta u ovom dijelu Chicaga.

Već 1914. godine otvorena je i župna škola, u početku s laičkim osobljem. Međutim, već 1915. godine, zahvaljujući zalaganju vlč. Stipanovića, u školu dolaze i Školske sestre sv. Franje Krista Kralja koje preuzimaju nastavni kadar.

Godine 1916. vlč. Mato Ćanić preuzima župu, no već 1919. dolazi do ključne promjene – u župu stižu hrvatski franjevci. Prvi franjevac koji preuzima župu bio je fra Luka Terzić, a franjevci vode župu sve do danas. Današnji župnik je fra Stephen Bedeniković.

Kako je hrvatska zajednica vjernika u Vancouveru izrasla na plećima ribara i župe Prečistoga Srca Marijina

Dosad smo, u sklopu serijala o hrvatskim župama u Sjevernoj Americi, govoreći o Kanadi uglavnom spominjali istočnu obalu u kojoj uistinu i djeluje najveći broj hrvatskih župa. No, ne i sve. Naime, od oko 130 tisuća Hrvata u Kanadi, njih oko 15 tisuća nalazi se u Vancouveru, milijunskom kanadskom gradu na zapadnoj obali Sjeverne Amerike. […]

U razdoblju od samo tri i pol godine fra Luka Terzić krstio je čak 538-ero djece, a župa je bilježila snažan rast, djelomično i zbog otvorenosti prema drugim etničkim zajednicama u tom dijelu grada. Fra Bono Andačić, koji župu vodi od 1922. do 1931., proširuje školu, kupuje i preuređuje zgradu za župni dvor i uspješno otplaćuje dugove.

U teškim ekonomskim vremenima Drugoga svjetskog rata, fra Špiro Andrijanić (1931. – 1947.) uspio je nabaviti prve orgulje za crkvu te je kupio zgradu na križanju Commercial i 96. ulice, koja je služila za društvene potrebe župljana pod nazivom Hrvatski dom. To razdoblje pamti se kao vrijeme stabilnosti i blagostanja, što je nagnalo tadašnje vodstvo da sagradi novu školu i crkvu.

Iako je tadašnji župnik fra Ljubo Čuvalo otišao iz župe prije nego što je ona dobila novo ruho, ideja o novoj crkvi i školi zaživjela je s već idućim župnikom fra Mironom Lasićem. Prvo je bila sagrađena škola, i to 1959., dok je nova župa bila sagrađena pet godina nakon – taman u vrijeme proslave 50 godina župe.

Hrvati ove župe u idućim su godinama bili nezaustavljivi. Nova župna dvorana i sestarski samostan bili su sagrađeni već do 1971., i to zahvaljujući fra Vendelinu Vasilju kojeg su župljani itekako štovali.

Što se tiče hrvatske škole koja djeluje na ovom potezu, škola Srca Isusova može se pohvaliti kako danas ima čak 137 polaznika, a bila je poznata i među nehrvatima još sredinom prošlog stoljeća, pa je tako do 1961. u školi bilo čak 58,7 posto djece drugih narodnosti.

Jedina je hrvatska župa u Clevelandu, a samo u jednoj godini imala je čak 392 krštenja!

Malena Paulina posljednje je dijete koje se sakramentom krštenja priključilo hrvatskoj zajednici vjernika okupljenih oko župe sv. Pavla u Clevelandu. Antonio je bio kršten nekoliko tjedana prije toga, kao i Emilija. U svakom slučaju, djece u ovoj – jednoj od najstarijih – hrvatskoj župi u SAD-u nikako ne nedostaje, a trend rođenja i krštenja traje […]

Fra Stephen Bedeniković koji je na čelu župe čak četvrt stoljeća itekako održava aktivnost župe na visokoj razini, a župljani ga u tome pomno slijede. Dapače, župa je nedavno proslavila i 40 godina od zaređenja svog župnika.

urednik projekta: Ivan Ril

Jedina je hrvatska župa u Clevelandu, a samo u jednoj godini imala je čak 392 krštenja!

Malena Paulina posljednje je dijete koje se sakramentom krštenja priključilo hrvatskoj zajednici vjernika okupljenih oko župe sv. Pavla u Clevelandu. Antonio je bio kršten nekoliko tjedana prije toga, kao i Emilija. U svakom slučaju, djece u ovoj – jednoj od najstarijih – hrvatskoj župi u SAD-u nikako ne nedostaje, a trend rođenja i krštenja traje […]

Nažalost, jako se malo zna o ovoj župi. Jedini konkretni podaci koji postoje odnose se na broj sakramenata koji su obavljeni od 1954. godine, a i u tom kontekstu jasno je kako se radi o vrlo radišnoj župi. Naime, već do 1975. župa je godišnje obavljala 300-ak krštenja, a Prve pričesti počele su se obavljati već šest godina nakon osnutka, te se broj prvopričesnika brojao u stotinama.

Glavni problem oko vođenja statistike vjernika okupljenih oko ove župe leži u tome što sve do 20-ih godina prošlog stoljeća Hrvati nisu bili vođeni kao posebna nacionalnost, pa su se brojni morali službeno voditi kao Austrijanci, Mađari, ili pak Jugoslaveni. A zbog tadašnjih političkih okolnosti brojni od njih selili su upravo u Kanadu, u područje Ontarija gdje je i Toronto.

Ono što je zanimljivo oko Hrvata u Torontu u to vrijeme je i što tijekom Velike depresije nije dolazilo puno muškaraca iz Hrvatske, pa su tridesete obilježile veći broj Hrvatica koje su bile udovice Hrvata koji su ranije dolazili i neudate žene.

Tek nakon Drugog svjetskog rata počeli su u Toronto dolaziti i Hrvati muškarci, da bi vlč. Gršković 1939. počeo služiti i mise na hrvatskom jeziku, no to biva prekinuto u Drugom svjetskom ratu. Mise na hrvatskom jeziku ponovno su se počele služiti od 1947. dolaskom vlč. Hraščanca.

Iako su Hrvati mise slušali na hrvatskom jeziku 15-ak godina ranije, tek oko sredine 50-ih kupljena je crkva u kojoj je župa krenula djelovati. Nažalost, sreća tamošnjih Hrvata vjernika nije dugo trajala, jer je tadašnja crkva izgorjela u strašnom požaru 1962.

Kao što smo već i ranije imali prilike se uvjeriti, istražujući serijal o hrvatskim župama u Sjevernoj Americi, Hrvati u inozemstvu – u ovom slučaju u Torontu – bili su otporni na sve nedaće koje su ih zadesile, te je nova župa bila izgrađena već 1965.

Za sve to Hrvati su zasluge pripisivali vrijednom župniku vlč. Dragutinu Kamberu, zbog kojeg je 60-ih godina bilo kupljeno i zemljište za park i groblje u sklopu župe, a brojni su bili ožalošćeni njegovom smrti 1969.

Kako je osnovana prva hrvatska župa u Kanadi koja živi i djeluje i danas

O sjevernoameričkoj kulturi i geografiji već mnogo znamo iz popularne kulture, no neke novije ili pak nepoznatije informacije svakako nas mogu iznova oduševiti. Tako je i s Windsorom, gradom u kanadskom Ontariju koji smo otkrili, istražujući serijal o hrvatskim župama u Sjevernoj Americi i najstarijoj hrvatskoj župi u Kanadi koja se upravo nalazi u tom […]

Zanimljivo je kako park, Father Kamber Croatian Park, postoji i danas, gdje brojni Hrvati slave svoju kulturu i vjeru. No, ovaj park nije “uobičajen park” s klupicama i stolovima – za potrebe tamošnjih Hrvata još je 70-ih izgrađena dvokatni prostor u kojem se održavaju piknici i druženja, izgrađen je čak i olimpijski bazen, a u njemu se nalazi i restoran u kojem svi mogu isprobati hrvatske specijalitete i hrvatske proizvode poput Karlovačkog piva!

Ne treba puno naglašavati koliko je u sklopu parka važan i element nogometa, pa su tako Hrvati upravo u tom parku, osim što redovito prate “svoje” mlade nogometaše Nogometnog kluba Mississauga Croatia, i 2018. pratili Svjetsko nogometno prvenstvo.

Župa mise održava svakog dana u tjednu, nedjeljom i dva puta, dok Hrvati vjernici mogu odlaziti i na klanjanja i večernje molitve tijekom cijelog tjedna, izuzev nedjelje. Njih kroz ova izazovna vremena predvodi župnik Varaždinske biskupije, vlč. Mladen Horvat.

Hrvati u Montrealu ustrajno slave hrvatsku kulturu i danas, a njihova župa nosi naziv po znakovitom svecu

Sveti Nikola Tavelić, hrvatski franjevac iz Šibenika koji je postao prvi hrvatski svetac, često je nadahnuće hrvatskoj dijaspori zbog svoje požrtvovnosti za katoličku vjeru. On je, podsjetimo se, godine proveo propovijedajući katoličku vjeru u drugim zemljama, a zbog svoje plemenite misije na koncu je podnio mučeničku smrt u Jeruzalemu gdje je išao propovijedati evanđelje muslimanima. […]

Njegovo djelovanje očituje se u suradnjama koje uspostavlja. Konkretno, župa je prije nekoliko godina dogovorila i suradnju s Hrvatskim katoličkim sveučilištem, čime je dogovoreno financiranje opreme i projekata na kojima rade profesori i studenti, kao i stipendija za mlade.

urednik projekta: Ivan Ril

Hrvati u Montrealu ustrajno slave hrvatsku kulturu i danas, a njihova župa nosi naziv po znakovitom svecu

Sveti Nikola Tavelić, hrvatski franjevac iz Šibenika koji je postao prvi hrvatski svetac, često je nadahnuće hrvatskoj dijaspori zbog svoje požrtvovnosti za katoličku vjeru. On je, podsjetimo se, godine proveo propovijedajući katoličku vjeru u drugim zemljama, a zbog svoje plemenite misije na koncu je podnio mučeničku smrt u Jeruzalemu gdje je išao propovijedati evanđelje muslimanima. […]

Naime, ova župa u prošlosti je bilježila neke od najvećih brojki krštenja ikad zabilježenih u našim župama u Sjevernoj Americi. Godine 1916. krstila je čak 392 djece – 101 dječaka te 291 djevojčicu. Iako je broj postepeno opadao kroz desetljeća, krštenja su i danas dijelom njezine jake tradicije.

Iako je župa danas jedina hrvatska rimokatolička župa u Clevelandu, zanimljivo je što se ona nalazi neposredno od ostalih hrvatskih zajednica o kojima je već bilo riječi u serijalu o hrvatskim župama u Sjevernoj Americi. Na dva i pol sata udaljenosti, i na istom jezeru Erie, nalazi se i hrvatska župa sv. Jeronima u Detroitu, a odmah s druge strane rijeke Detroit je i kanadski Windsor gdje djeluje župa sv. Franje Asiškoga.

Međutim, ono što ovu župu izdvaja od ostalih je činjenica što je, uglavnom, puno starija od njih. Naime, ova župa krenula je djelovati još davne 1901. godine, a njezina povijest uistinu je bogata raznim dogodovštinama.

Prvi zabilježeni dolasci Hrvata u Cleveland sežu u 1888. godinu. Do početka 20. stoljeća u državi Ohio živjelo je oko šest tisuća Hrvata, najvećim dijelom u Clevelandu i Youngstownu. Bez vlastite župe, hrvatski doseljenici okupljali su se u sklopu Narodne hrvatske zajednice kroz društva poput Sv. Nikole i Sv. Josipa. Vjerske potrebe rješavali su posjetima slovenskoj župi sv. Vida, no nezadovoljstvo odnosom tamošnjeg župnika potaknulo je 1900. inicijativu za osnutak vlastite hrvatske župe.

Nakon neuspjelog pokušaja zajedničke inicijative katolika i grkokatolika, potonji osnivaju svoju župu, dok rimokatolički Hrvati 1901. formiraju odbor za osnutak župe, kupuju zemljište i traže svećenika iz domovine. Nadbiskup Josip Posilović šalje Milana Suthicha koji u Cleveland stiže u studenom 1902. te započinje s misama u prostorijama slovenske škole. Temeljni kamen za crkvu sv. Pavla postavljen je u kolovozu 1903., a prva misa održana je na sam Uskrs 1904.

Suthicha nasljeđuje don Nikola Gršković, bivši župnik najstarije hrvatske župe u Chicagu. Njegovim dolaskom župa bilježi snažan rast: broj krštenja raste s 57 u 1904. na 392 u već spomenutoj 1916., otvaraju se župna škola i dječji vjeronauk, a tjedni broj polaznika premašuje 150.

Tijekom Prvoga svjetskog rata i epidemije gripe župa gubi preko 300 članova, ali ostaje aktivna u pomoći siročadi u domovini. Godine 1919. zajedničkim naporima s drugim hrvatskim zajednicama šalje se više od 129.000 kruna pomoći.

Dolazak prvih Hrvata u Sudbury i okolicu seže u razdoblje nakon 1880-ih godina

U sklopu serijala o hrvatskim župama u Sjevernoj Americi vrijedi spomenuti još jednu manju, ali u mnogočemu vrijednu, župu sv. Marka u Sudburyju – gradiću u sjevernom Ontariju, i objelodaniti kako se i ova zajednica upornih i marljivih Hrvata izborila za svoju župu u prošlom stoljeću. Iako danas malo toga znamo o ovoj župi, jedno […]

Od 1920. do 1983. školu vode časne sestre Franjevke Krista Kralja iz Lemonta. Godine 1921. osnovana je i podružnica Hrvatske katoličke zajednice koja postaje najveća u SAD-u. Župa ugošćuje misije i duhovne obnove te redovito sudjeluje na crkvenim skupovima.

Velika depresija 1930-ih teško je pogodila zajednicu koja je dotad imala snažnu povijest velikog broja obavljenih krštenja. Stanovništvo se seli, a broj krštenja prvi put pada ispod 100. Godine 1937. dugogodišnjeg župnika Miju Domladovca zamjenjuje Josip Mišič, rođen u Youngstownu, koji župu vodi više od 28 godina. Tijekom njegove službe otplaćeni su svi dugovi, školovani svećenički kandidati i poslane brojne djevojke u redovnički poziv. Među njima bio je i Ivan Mrakulić, zaređen 1948., koji postaje njegov nasljednik 1965.

Pedesetih i šezdesetih godina župa se obnavlja novim valom iseljenika iz europskih izbjegličkih logora, a zatim i političkih emigranata iz Jugoslavije. Broj krštenja ponovno raste, pa se 1970. prvi put nakon više od četiri desetljeća vraća iznad stotinu.

Godine 1975. otvara se škola hrvatskog jezika i kulture, prvo u prostorijama slovenske župe, a projekt je uskoro integriran u mrežu Hrvatskih izvandomovinskih škola Amerike i Kanade. Već godinu nakon otvara se hrvatska škola i u prostorima župe sv. Pavla. Iako potonja škola postaje središnje mjesto prijenosa jezika i identiteta na nove naraštajte, zbog preseljenja Hrvata u ruralnije krajeve nažalost bila je zatvorena 1986.

Te godine obilježila su i previranja unutar župe – tadašnji vlč. Mrakužić dao je ostavku i povukao se, pa su umjesto njega bili postavljeni američki župnici, u pokušaju amerikaniziranja župe. No, to nije dugo trajalo… Već 1987. na čelo je došao vlč. Mirko Hladni, svećenik Riječke nadbiskupije.

Kako je osnovana prva hrvatska župa u Kanadi koja živi i djeluje i danas

O sjevernoameričkoj kulturi i geografiji već mnogo znamo iz popularne kulture, no neke novije ili pak nepoznatije informacije svakako nas mogu iznova oduševiti. Tako je i s Windsorom, gradom u kanadskom Ontariju koji smo otkrili, istražujući serijal o hrvatskim župama u Sjevernoj Americi i najstarijoj hrvatskoj župi u Kanadi koja se upravo nalazi u tom […]

Jasno je da župnici koji dolaze u ovu župu tamo rado i ostaju, što potvrđuje i slučaj vlč. Mirka Hladnog koji je župu od 1200 obitelji vodio sve do smrti 2018. Njegovo naslijeđe preuzima vlč. Zvonko Blaško, koji župu uvodi u jedno novo razdoblje, i s njom 2022. slavi brojku kojom se rijetko koja župa može pohvaliti – 120 godina postojanja.

urednik projekta: Ivan Ril

Kako je hrvatska zajednica vjernika u Vancouveru izrasla na plećima ribara i župe Prečistoga Srca Marijina

Dosad smo, u sklopu serijala o hrvatskim župama u Sjevernoj Americi, govoreći o Kanadi uglavnom spominjali istočnu obalu u kojoj uistinu i djeluje najveći broj hrvatskih župa. No, ne i sve. Naime, od oko 130 tisuća Hrvata u Kanadi, njih oko 15 tisuća nalazi se u Vancouveru, milijunskom kanadskom gradu na zapadnoj obali Sjeverne Amerike. […]

Hrvati prema svetom Nikoli Taveliću imaju veliko poštovanje zbog žrtve koju je podnio u inozemstvu. Njegovo ime živi i danas, a najkonkretniji primjer toga možemo pronaći u tisućama kilometra udaljenom od Hrvatske Montrealu, kanadskom gradu u Quebecu u kojem se nalazi hrvatska župa nazvana upravo po njemu.

Ova župa, koja postoji od 1960., svake godine slavi svog sveca i zaštitnika. Župa broji oko 500 vjernika, s oko pet do deset krštenja i Prvih pričesti, no tamošnji Hrvati skladno djeluju i žive hrvatsku kulturu i danas, usprkos svim izazovima koje nosi moderno doba. U sklopu župe sv. Nikole Tavelića djeluje i Hrvatska škola, a njihovi polaznici s veseljem čitaju na misama i sviraju na hrvatskim instrumentima.

Hrvatska katolička župa sv. Nikole Tavelića počinje se oblikovati 1960. godine kada fra Serafin Vištica, član Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji iz Chicaga, dolazi u taj frankofoni kanadski grad kako bi Hrvatima prvi put služio svetu misu na njihovom jeziku. Ta se misa slavila u kapelici časnih sestara Providnosti, dok su ostali sakramenti poput vjenčanja i sprovoda obavljani u crkvi sv. Patrika. Iako još bez vlastitih prostora, hrvatska zajednica odmah pokazuje organiziranost i povezanost.

Godine 1963. misija se formalno osamostaljuje i dobiva priznanje montrealske nadbiskupije. Tada se osniva i prvi crkveni odbor te se kupuju prostori na ulici Masson. Hrvatska crkva u Montrealu tada se prvi put posvećuje svecu iz domovine, Nikoli Taveliću, čime ova zajednica simbolički povezuje svoju vjeru i identitet s nacionalnim duhovnim nasljeđem. Istovremeno, misija počinje voditi vlastite matične knjige, što pokazuje stabilizaciju i institucionalizaciju njezina djelovanja.

Hrvatska ljepotica usred Manhattana: Biti dijelom ove zajednice je lijepo, ali nosi sa sobom i veliku žrtvu

Usred Manhattana, na 10. Aveniji i 41. ulici koja se nalazi tik uz tunel Lincoln koji New York povezuje s New Jerseyjem, protežu se neboderi koji dosežu nevjerojatne visine. Poznati Times Square svega je nekoliko ulica udaljen, u blizini je velebna 5. Avenija, a još malo hoda “niže” nalazi se i Central Park. Usred svih […]

Fra Serafina 1968. nasljeđuje fra Vilim Primorac, koji daje snažan poticaj kulturnom životu župe – osniva tamburaški sastav i folklornu skupinu, pokreće tjedni bilten i sastavlja adresar članova misije. Kulturne aktivnosti time postaju temelj okupljanja Hrvata u Montrealu, a izvanliturgijski sadržaji jačaju vezu između župljana i njihova podrijetla. Godine 1971. misiju posjećuje zagrebački biskup Franjo Kuharić, zajedno s predstavnicima hrvatske inozemne pastve, što dodatno učvršćuje vezu hrvatske Crkve s iseljeništvom.

Zbog rasta broja vjernika, prvotna crkva na Masson ulici postaje premalena te se 1973. prodaje. Slijedi višegodišnje traženje novog zemljišta, što se konačno ostvaruje dolaskom fra Ivana Bradvice 1976. godine. On već sljedeće godine vodi kupovinu zemljišta na Place de la Savane i započinje pripreme za izgradnju nove crkve. Gradnja Hrvatskog centra započinje 1978., a već 1979. otvorena je nova crkva i započinje rad Hrvatske škole uz pomoć sestara dominikanki iz Sherbrooka. Iste godine osniva se i pjevački zbor ”Vatroslav Lisinski”.

Službeno otvorenje Hrvatskog centra održano je 11. studenog 1979., dok je svečani blagoslov nove crkve i Centra upriličen u lipnju 1980., uz prisutnost montrealskog nadbiskupa. Nova crkva ubrzo postaje središte vjerskog, kulturnog i društvenog života montrealskih Hrvata, a već 1980. organizira veliki folklorni festival istočne Kanade, na kojem sudjeluje dvadesetak hrvatskih folklornih društava.

Vrijedne umjetnine ovoj župi donosi franjevac fra Joakim Gregov, koji izrađuje i poklanja niz umjetnina, uključujući slike, reljefe i kipove. Njegov rad simbolizira sintezu duhovnosti i kreativnosti koja prožima identitet župe. Ono o čemu je pisao i portal Dijaspora, je vrijedan kip sv. Nikole Tavelića koji se nalazi ispred crkve, a koji je visok impozantnih četiri metra!

Nakon fra Bradvice, vodstvo preuzima fra Stjepan Pandžić, koji dodatno razvija školu i folklorne aktivnosti. Pod njegovim vodstvom župa ponovno organizira folklorni festival 1994., ovog puta s vlastitom skupinom “Kardinal Alojzije Stepinac” u središtu pozornosti. Kratko zatim, vodstvo preuzima fra Ljubo Lebo, koji doprinosi boljoj suradnji između društava unutar i izvan Centra te potiče uključivanje hrvatskih udruga u širi okvir Hrvatskog kongresa.

Dijaspora u Los Angelesu upravo slavi čak cijeli mjesec hrvatske kulture! Za održavanje tradicije zaslužna je hrvatska katolička župa

Los Angeles dom je još od kraja 19. stoljeća brojnih Hrvata koji su svoju sreću, uglavnom trbuhom za kruhom, tražili na zapadnoj obali SAD-a. Kako se milijunski Los Angeles formirao tijekom desetljeća i zahvaljujući Hollywoodu postao svojevrsna “svjetska prijestolnica zabave”, tako su se i Hrvati u Gradu Anđela mijenjali u skladu s njim. Hrvatska župa […]

Svježinu ovoj župi dao je i fra Dragan Bolčić, koji je upravo na proslavi sv. Nikole službu preuzeo od fra Stipe Renića koji je pet godina vodio župu u Montrealu, a otad je na misiji u Chicagu.

urednik projekta: Ivan Ril

Dijaspora u Los Angelesu upravo slavi čak cijeli mjesec hrvatske kulture! Za održavanje tradicije zaslužna je hrvatska katolička župa

Los Angeles dom je još od kraja 19. stoljeća brojnih Hrvata koji su svoju sreću, uglavnom trbuhom za kruhom, tražili na zapadnoj obali SAD-a. Kako se milijunski Los Angeles formirao tijekom desetljeća i zahvaljujući Hollywoodu postao svojevrsna “svjetska prijestolnica zabave”, tako su se i Hrvati u Gradu Anđela mijenjali u skladu s njim. Hrvatska župa […]

Naime, od oko 130 tisuća Hrvata u Kanadi, njih oko 15 tisuća nalazi se u Vancouveru, milijunskom kanadskom gradu na zapadnoj obali Sjeverne Amerike. Uglavnom se radi o potomcima prvih Hrvata koji su u Kanadu krenuli iseljavati još krajem 19. stoljeća, s time da i danas velik broj Hrvata za svoju „zemlju snova“ odabiru upravo ovu zemlju, a brojni od njih odlučuju se baviti upravo ribarstvom Svi Hrvati vjernici, koji svoju vjeru i dalje žele živjeti u dalekom Vancouveru, ipak to i danas poprilično lako mogu učiniti – u hrvatskoj župi Prečistoga Srca Marijina.

Povijest hrvatske župe u Vancouveru započinje kolovoza 1967. godine, kada je župnik fra Budimir Ambroz označio početak gradnje nove hrvatske crkve. Taj čin označio je početak organiziranog vjerskog i društvenog života Hrvata u tom dijelu Kanade, a uskoro se pokazalo da su nade u bolju budućnost bile itekako opravdane. Vođena franjevcima i, kasnije, časnim sestrama iz Družbe Kćeri Milosrđa, župa se razvijala uz potporu cijele hrvatske zajednice Vancouvera i okolice.

Od samih početaka velika se pažnja posvećivala radu s djecom i mladima. Otvorena je hrvatska škola s razredima od prvog do sedmog, u kojoj su se podučavali hrvatski jezik i vjeronauk. Škola je iznjedrila naraštaje učenika koji su, odrastavši, nastavili taj isti put sa svojom djecom. Dolaskom časnih sestara u prosincu 1971., nastava i pastoralni rad dobivaju dodatni zamah. Sestre su predano radile na pripremi djece za sakramente, ali i na organizaciji priredbi te pjevanju u crkvenom zboru, koji se uskoro afirmirao kao jedan od najboljih u hrvatskoj dijaspori.

Hrvatska ljepotica usred Manhattana: Biti dijelom ove zajednice je lijepo, ali nosi sa sobom i veliku žrtvu

Usred Manhattana, na 10. Aveniji i 41. ulici koja se nalazi tik uz tunel Lincoln koji New York povezuje s New Jerseyjem, protežu se neboderi koji dosežu nevjerojatne visine. Poznati Times Square svega je nekoliko ulica udaljen, u blizini je velebna 5. Avenija, a još malo hoda “niže” nalazi se i Central Park. Usred svih […]

U znak zahvalnosti za njihovo nesebično djelovanje, župljani su sestrama osigurali kuću u neposrednoj blizini crkve. Taj čin potvrđuje povezanost i jedinstvo zajednice, kao i spremnost na konkretne korake za opće dobro.

S godinama je postajalo sve jasnije da postojeći prostor ne može udovoljiti rastućim potrebama. Stoga je 1977. godine kupljeno 12 hektara zemljišta s ciljem osnivanja većeg pastoralnog središta. Taj prostor je svečano blagoslovljen 10. rujna 1978. i predan na upotrebu pod imenom “Hrvatski pastoralni centar Kardinal Stepinac”. Ime je pažljivo odabrano kao simbol sloge, mira i ljubavi unutar hrvatskog naroda.

Kroz godinu, župa svečano obilježava mnoge blagdane i posebne dane: Novu godinu, Uskrs, Majčin dan, Prvu pričest i krizmu, Veliku Gospu, Božić, ali i tradicionalnu ribarsku večer, što je posebno značajno s obzirom na to da je velik broj župljana zaposlen u ribarstvu. Sve proslave redovito su vrlo dobro posjećene, što potvrđuje snažnu povezanost naroda s Crkvom, unatoč različitim osobnim i političkim uvjerenjima.

Uspjeh župe ne bi bio moguć bez predanog djelovanja njezinih župnika i njihovih suradnika. Među njima se posebno ističe fra Bone Prcela, koji je najduže služio u Vancouveru. Njegov pastoralni rad ostavio je neizbrisiv trag. Bio je blizak svakom vjerniku, bez obzira na status, uvjerenja ili položaj.

Hrvatska župa u Mississaugi štuje hrvatske svece i blaženike, a u njoj su rasla i stasala braća pa – svećenici!

Četiri zaštitnika, hrvatska sveca i blaženika, nigdje nisu toliko cijenjena u Sjevernoj Americi i Kanadi kao što su to u Župi Hrvatskih mučenika u Mississaugi, gradu nadomak Toronta koji je poznat po svojoj multikulturalnosti i raznolikosti nacionalnosti. Zaštitnici ove župe blaženi Alojzije Stepinac, sveti Nikola Tavelić, sveti Marko Križevčanin te blaženi Miroslav Bulešić stoje ponosno […]

Župa je nedavno obilježila dolazak novog nadbiskupa Nadbiskupije u Vancouveru, vlč. Richarda W. Smitha. Iako župa posljednjih mjeseci, kao i sve ostale, broji više pokojnika, još je i prošle godine održana Prva pričest za hrvatsku djecu u Sudburyju, tako da se ne sumnja da će ova vrijedna župa na čelu s fra Slavenom nastaviti čuvati hrvatsku tradiciju na zapadnoj obali Kanade, koji uz ovu župu povremeno posjećuje i hrvatsku zajednicu u Victoriji.

urednik projekta: Ivan Ril